Svi često umislimo da možemo mnogo uraditi za svoje mjesto. I možemo, ali se sudbina nekog mjesta, na stotinu različitih načina, često određuje negdje daleko.

Tako je bilo i s Malim Zvornikom. Kad je negdje, u Beogradu ili u Sarajevu, donesena odluka da se na Drini kod Zvornika podigne hidrocentrala, Mali Zvornik bio je seoce koje je do Drugog svjetskog rata pripadalo Srezu Rađevina, a od puno većeg Zvornika – ime nije dobio slučajno – dijelila ga je i dijeli samo drinska plavet. Hidrocentrala je građena od 1947. do 1955., pa su za stotine radnika podignute prvo barake, a onda i čvršće zgrade. Inženjeri i majstori su nakon završenog posla otišli ustavljati druge rijeke i podizati nove brane, a u stanove su, pošto je Mali Zvornik paralelno s puštanjem hidrocentrale u rad dobio status općine, počeli useljavati činovnici, prosvjetari i drugi kadrovi potrebni da bi općina mogla samostalno funkcionirati.

Hidrocentrala je i danas daleko najveći objekt na malozvorničkom području, ali je dvadesetak godina prije značajan i originalan pečat ostavio vladar u međuvremenu raspale države, kralj Jugoslavije Aleksandar I. Karađorđević,. Pečat je, i to na dvama mjestima, udaren ispod zemlje pa će dugo blijediti, da bi, taman kad je izgledalo da će ga sasvim nestati, iznenada zasjao svojim nadasve tajnovitim sjajem.

Jedni tvrde da se desilo 1931., dok su drugi uvjereni da je sve počelo godinu dana kasnije. Uglavnom se, malo izvan tadašnjeg sela, gdje se stjenovita klisura planine Boranje natkučila nad samu Drinu, sakupila čitava bulumenta majstora, ali i užurbane vojske. „Šta je ovo, neće valjda biti rata?“, sigurno su se pitali Malozvorničani i stanovnici okolnih sela, navikli da se, otkad znaju za sebe i otkad pamte najstariji ljudi u kraju, oko Drine i za nju krše čudne vojske dalekih država znanih samo po čuvenju. Ispostavilo se da rata neće biti, a ma koliko tajna bila čuvana, u neko doba je izmiljela među narod: kralj pravi podzemni grad! Šta li će mu podzemni grad kad ga je kudikamo lakše napraviti na površini, sigurno se pitao ne jedan ovdašnji čovjek, zaključujući kako kralju sigurno sve daske nisu na broju.

M.J. | Bljesak.info / Ivan Mitrović u dvorani za sastanke Vlade

Izvana se, u stijeni preko puta privatne kuće u kojoj se iz meni neznanog razloga prave da pojma nemaju ni o čemu, vide samo teška crna metalna vrata. Iza njih nailazim na vrijednog kustosa Ivana Mitrovića. On će me provesti uređenim djelićem podzemnog grada koji je u sedamdesetak u bijelo okrečenih prostorija za nevolju mogao primiti nekoliko tisuća ljudi, njihove konje i mnogo oružja. Sve je izgrađeno po najvišim onodobnim standardima, temperatura je uvijek na stabilnih 14 do 16 stupnjeva, svježe vode ima, ali vlage, osim poneke kapavice sa stropa, praktički nema, pogotovo što je na krajevima hodnika, dugih kilometrima, izrađeno 12 izlaza iz zemljine utrobe koji su ujedno služili i kao ventilacija. Za tridesete godine prošlog stoljeća, kad tehnologija nije bila ni blizu sadašnje, ovo je doista izniman pothvat.

Labirint ispod zemlje planiran je kao sklonište i zapovjedno mjesto političkog i vojnog vrha Kraljevine, a s uređenjem se stalo nakon što je kralj Aleksandar I. 9. listopada 1934. ubijen u Marseillesu. Ako Aleksandar možda i nije stigao vidjeti ništa osim projekta skloništa, jest njegov sin, kralj Petar II. Dogodilo se to u travnju 1941.: kralj je sa suradnicima boravio ovdje tri dana, nakon čega će se s Vladom naći u Ateni, odakle će, nakon nekog vremena provedenog u Kairu te u Palestini, stići u London. U Mali Zvornik se više nikad neće vratiti, ali mnogo što u skloništu izgleda kao da je upravo izašao i začas će nazad: u dvorani za sastanke grb, zastava i zemljopisna karta Kraljevine, na stolu u kraljevoj radnoj sobi pisaći stroj i primjerak „Politike“ iz onog doba, slično je i u kraljevom apartmanu, u umivaoniku lavor i i ibrik… Sklonište je imalo i kapelu, dakako pravoslavnu, a golema većina prostorija zasad je prazna, mada nema nikakve sumnje da će uskoro biti drugačije i da će ovo mjesto postati prava atrakcija.

Ali… Kad su kraljevi inženjerci dubili rupčagu u Boranji, nisu ostali samo na tome. U samom gradiću su, također uz Drinu, na mjestu na kome se vjernicima povremeno ukazivao nekakav čudan plamen, također kidisali na stijenu, samo što bi, jer je u pitanju crkva, bilo grubo reći da su izbušili rupčagu. Crkva u stijeni napravljena je „u križ“, duga je i široka 33 metra, što je, znamo, broj Isusovih godina provedenih na zemlji, a posvećena je Časnom Krstu. O tome mi priča crkvenjak Radoje Živković, striček živahan u stilu prezimena.

M.J. | Bljesak.info / Crkvenjak Radoje Živković u podzemnoj crkvi

Partizani i njihova „narodna vlast“ nisu, znamo, bili baš ludi za crkvama, ni onim običnim, kamoli za ovako originalnim, pa je bogomolja bila temeljito zaboravljena, ulaz čak nerijetko zasut smećem, a većina žitelja nije ni znala šta se nalazi u mračnoj čeljusti planine. Onda se „pojavio“ pop Mileta Tovarović, animirao vjernike i pokrenuo akciju čišćenja, uređenja i obnove. Otac Mileta lani je umro, ali je njegovo djelo opstalo i zaživjelo: za razmjerno kratko vrijeme u crkvi su se počela održavati bogoslužja, onda je izgrađen i zvonik visok 33 metra, koji se najbolje vidi s druge strane Drine, iz Zvornika, dakle iz druge države. Kako je sljubljen sa stijenom, mada drugih sličnosti nema, nije trebalo mnogo da bude prozvan „Novim Ostrogom“, pogotovo što se već izdaleka na njemu vidi prepoznatljivi bijeli plašt svetog Vasilija Ostroškog s crnim križićima. Na zvoniku se odnedavno sja ogromni križ, a njega se svakodnevno oglašava 250 kilograma teško zvono.

Posebnu draž daje to što se ne koristi električna rasvjeta nego crkvenjak Radoje uz bočne zidove zapali 101 kandilo; to je, uz svijeće na jednostavnom oltaru, jedina, ali, kako vidjeh, sasvim dovoljna svjetlost, puna tajanstva i čarobnog mira.

Ne priupitah Radoja šta je iza željeznih vrata blizu ulaza u podzemnu crkvu, ali sam siguran da znam što bi mi on i svaki Malozvorničanin odgovorio na pitanje je li slučajnost što je u neposrednoj blizini postavljen spomenik jedanaestorici poginulih boraca NOB-a. Prvi na popisu je izvjesni Ibrahim Saćić (mada je, po mom, mogao biti samo Sačić) zvani Tale; pitam se ima li veze s onim starijima dobro znanim Taletom što ga je u tv-seriji oživotvorio legendarni Miralem Zupčević.

Da nema kraljevog podzemnog skloništa i iste takve crkve, Mali Zvornik bi bio poprilično dosadan gradić. Shvatio sam to već gledajući ga s bosanske strane, sa zvorničkog Starog grada. Odatle se doslovno kao na dlanu vidi sve, a to „sve“ su zgrade Općine i doma zdravlja, mala džamija te pravoslavni hram Sabora Srpskih Svetitelja, ispred koga zatječem skupinu od 30-tak migranata. „Ljudi u pokretu“, kako ih pitomo nazivaju medijski i ini plaćenici, promicatelji kršenja bezbroj zakona ilegalnim prelaženjem granica, pogledima u mene i moj foto-aparat ne djeluju nešto posebno orni za poziranje pa ću, da uslikam crkvu, morati sačekati njihov odlazak, a njih snimam samo jednom, dakako krišom. Elem, odlaze na dalek put, ko to može znati…

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavni hram Sabora Srpskih Svetitelja

Ispred hrama se također vidi mnogo, među ostalim i nekadašnja industrijska pruga, sada dobrano zarasla u travu. Oko sive autobusne stanice, zaostale iz neke davno odživljene faze socijalizma, polijepljeni plakati što pozivaju na „Škobaljijadu“ i „Gurmanijadu“. Bit će kao u onoj Đoletovoj Al' se nekad dobro jelo, pa ko preživi :) U središtu gradića – malo je spomen-ploča pored podzemne crkve – zapušteni piramidalni spomenik poginulim borcima NOB-a i mlinski kamen u obruču s natpisom „Vodenica Drinka“.

U planu mi je bio i posjet Orlovini, velikoj kasnoantičkoj utvrdi iz (vjerojatno) 6. i ranosrednjovjekovnom naselju iz 9. i 10. stoljeća, slučajno otkrivenim prije devet godina. Ivan Mitrović mi, nakon što obiđemo kraljeve labirinte, nudi da mi organizira izletčić do vrha brda, ali me, iskreno, sneveseljuje i odbija to što bi trebalo pješačiti nekoliko kilometara uz žestoku strminu. Istraživanja i tako još uvijek traju i zasad im se kraja ne vidi; bit će bolje kad bar u nekoj mjeri budu zaokružena, recimo kad do poda bude otkopana 32 metra duga i 20 metara široka kasnoantička crkva. Možda se dotad utvrda i naselje – zasad im se ime(na) ne zna(ju) – „pronađu“ i u dokumentima.

Zato je poravno, cestom, a nije ni daleko, desetak minuta vožnje, lako stići do Radalja, najvećeg malozvorničkog sela, i tamošnje banje. U središtu sela spomenik poginulim radaljskim borcima NOR-a, dopadljiv, ali je okolo neuredno, s puno razbacanog smeća. Ispred doma kulture bista jednog od poginulih boraca, Slobodana Jokića Radaljca, nasmijanog i u smrti. Neko je nekad na trgu, tako bi se mogao nazvati plato u središtu sela, ozidao fontanu, ali je očito odavno suha. Uredno je u porti crkve svetih Apostola Petra i Pavla, moćnoj jer je, kao i hram svetog Proroka Ilije u Donjoj Borini, koji vidjeh dolazeći u Radalj, obložena čuvenim radaljskim granitom. Isto je urađeno i s kapelom pored crkve, gdje su, na ogromnoj ploči, navedena imena poginulih „solunaša“. Na zidu kapele dopadljiva likovna izvedba Vaznesenja Hristova – Spasovdana.

M.J. | Bljesak.info / Hotel u šumi

I evo me u Radaljskoj banji, nekadašnjem ponosu čitavog malozvorničkog kraja, sada jadu i čemeru koji je od nje ostao. Hotel doslovno zarastao u šumu, a plato ispred ulaza je rivina kojom traktori vuku trupce, prekriven korom, „garniranom“ granjem i ponekim jelovim panjem. I sa strane krš, neko je baš tu našao istresti polomljeni crijep. Na mostu rupčaga kroz koju komotno propadne točak, crvena telefonska govornica, do pasa utonula u travu, i na njoj, djeluje gotovo simbolično, smrtovnica.

Reumatizam, artroza, spondiloza, očna oboljenja… To je samo početak popisa bolesti koje liječi sumporna voda Radaljske banje. „Minus, prijatelju, minus, eto šta je, nije gospoda znala gazdovat''“, kaže mi postariji mještanin; ne bi, kaže, da se slikava pa da ga poslije napadaju, jer, dodaje, hotel je privatni, a „ima tu i svakakve muljaže“.

Ima Mali Zvornik i etno-selo „Drinski vajati“, i još jedno, Barice, na Boranji, Radaljsko i Malozvorničko jezero, a podzemni grad Karađorđevića i podzemna crkva doista su rariteti. Kad se sredi sve ono otkopano na Orlovinama, pa još da se neko sjeti napraviti štogod žičare do vrha, i kad/ako se očisti „muljaža“ u Radaljskoj banji, mogao bi Mali Zvornik, iako jedan od najmlađih gradova u Srbiji, postati turistička top destinacija.